Marko Vešović - Svitanje lyrics

Stojim na straži. U osvit. U blizini je kuća. Zapravo, žućkasta straćara. Kraj nje - jablan nad bunarom. Jablan je visok, zbog nečeg čini mi se, koliko je i bunar dubok. Iznad kuće se bijel dim odmotava Kao djetinji povoj. U kući plače dijete. Dugo. Već godinama. Čini se: čatrlja bi se srušila ako bi dijete umuklo. Svašta zna čovjeku naumpasti Dok stoji na straži. Najednom, iz kuće izlazi curetak zlatoglavi, Desetak, najviše dvanaest godina. Bez noge. Predivni invalid. Anđelak na štakama. A na licu joj rumen. Kao od svitanja. I meni krenu suze. Od rumeni na njenom licu. Od tog osvita na štakama! Svašta zna čovjeka obuzeti Dok stoji na straži. A dječiji plač se ne gasi. Kao da ima elektromotor zaseban. Plač koji, čini se, ne misli stati, sve dok je svijeta. Dok ima žive duše pod ovim nebesima. Plač koji će se kroz sve vječnosti oriti. Jer vrijeme, na straži, bude sporo kao glečer. Na straži duša, nekad, sluša topot tatara što nose vijest da, ispod ovog neba, Odavno ničeg nema. Čak ni tebe. Na straži.