Iz tramvaja se čini Da tvoj neboder već spava Pitaš me da li ću te Otpratiti do stana Noću je kažeš opasno Prolaziti hodnikom Sve se rjeđe u pomoć Otvaraju vrata Pričaš mi o strahu Da budeš živa zakopana U zlatnoj sredini Između katova Gdje kroz tanke zidove Cijelu noć odjekuje Smijeh napušenih klinaca I škripa liftova Nervoznim prstima na radiju tražiš stanicu Glas koji će šapnuti da nisi jedina Ali sve što čuješ je hipnoza, uljuljkivanje Kastrati u modi i buka strojeva Zato ne pitaj me!!! Kako smo to postali Usamljeni u gomili Pomozi mi vjerovati Da ovdje nisam jedini